02.07. – 06.07. – 3. Schweizer Sennenhunde Festival(28.06. - 06.07.) |
Prije tri godine Petra mi je iz 'fore' dala link na web stranicu 1.
Sennenhunde Festivala i neozbiljno rekla „hoćemo ići?“… Malo sam tada
znala da će nam se Sennenhunde Festival toliko svidjeti i da će nam ući,
u blago rečeno tradiciju, koju sada pratimo već 3 godine.
|
Srijeda - 02.07.2008. – prvi dan, dolazak
|
Aron: Gazde su nas probudile (hm,hm, mi smo ih probudili) za jutarnju šetnju
kao i svaki dan, ali ništa nije išlo po običaju. Nisu se samo spremali za šetnju, već su pakirali torbe, uzimali nam
drage igračke i stavljali u neke vrećice… Ti postupci su nam izgledali poznato. Shvatili smo da se ide nekamo na put,
ali gdje? I tada su nam rekli – Mallnitz!!! Ahh… već sam razmišljao o curama koje moram pozdraviti, livadama koje ću
protrčati, potocima i jezerima u kojima ću uživati, dok je Zed… tipično za njega samo čekao da dobi jesti.
Nakon godinu dana čekanja i iščekivanja, napokon je došao dan da odemo u
naš dragi Mallnitz. Mjesto koje nam je drago ne samo radi svoje
izvanredne ljepote i opuštajućeg ambijenta (koji nam je nakon godinu
dana uvijek potreban) već zbog prijatelja koje smo upoznali prije tri
godine na prvom Schweizer Sennenhunde Festivalu. Uvijek je lijepo popričati sa Sennenhunde prijateljima,
„ludim“ za nama drage pasmine, vidjeti tko se poduplao za još jednog
Bernera i izmijeniti iskustva.
Za razliku od prošle godine, ove smo godine, kao i one prve imali sreće sa prometom na cesti, te smo
uspjeli doći u Mallnitz za „kratkih“ 4 sata ( za razliku od prošlogodišnjih 6 sati).
|
|
|
|
|
|
Vrijeme nam za razliku nije bilo toliko naklonjeno pa smo stigli
taman da se prijavimo i zatim pokisnemo u znaku dobrodošlice. Zbog zločeste kiše morali smo propustiti zadnji trening vuče kolica, ali smo
se zato raspitali oko kupnje vlastitih da to nadoknadimo. Nakon kiše smo se otišli raspakirati i na brzak prije večere prošetati najdražom
stazom do Stappitzer See. Nakon te „kratke“ šetnje dečki su izgledali blago rečeno kao svinjice, pa sam ih morala prije večere odvesti do
pansiona da ih dovedem u relativno pristojno stanje. Tjedan dana mojeg izbivanja se itekako vidjelo, jer im se stara dlaka strašno nakupila
i padala u obliku crnog traga gdje god su išli, no to sam odlučila ostaviti za sljedeće jutro.
Na večeri smo se napričali sa nekim od prijatelja koje viđamo svake godine
i dobili raspored za sljedeći dan. Kada je polako počeo padati mrak,
pokupili smo se doma nakon dugog dana da napunimo baterije i spremimo za
sljedeći.
|
Četvrtak - 03.07. – Šetnja do Launsberg Hutte
|
10:00 - Wanderung zur Launsberg-Hütte – plan za taj dan je bio, dakle,
planinarenje do Launsberg Hütte. Dogovoreno okupljanje za šetnju je bilo na glavnom trgu, ali prije toga sam imala puno posla oko
dlakavih dlakavaca. Jutarnja šetnja – Aron i Zed, dlaka vs. Mene. Bila je to borba i pol… u kratko vrijeme sam morala nekako
nadoknaditi tjedan dana izgubljenog češljanja i skinuti barem dio stare dlake koja je samo padala sa njih… Prvo jedan, zatim
drugi… već sam bila umorna, a onaj najteži dio još nije niti došao… Uz sav moj trud da svu dlaku bacim u namijenjenu vrećicu,
bilo je neophodno ostaviti dokaz te borbe… dlake je jednostavno bilo svugdje. Nažalost, ili srećom vrijeme je bilo ograničeno.
Morali smo se vratiti do pansiona, brzo popapati (Zedu najdraži dio) i zatim krenuti prema glavnom trgu.
Aron: Nakon što smo se svi okupili, došao je neki veeeeliki auto koji nas je odbacio
do staze za šetnju. Bila je to naša prva vožnja u busu :D Naravno, nepotrebno je govoriti koliko smo bili dobri, pogotovo ja,
ali i Zed, naravno… Nije bilo toliko drugačije od vožnje u autu, samo se nismo mogli leći, već mirno sjediti na sjedalima
(kako, tko – Zed se na povratku razvalio preko gazdarice i zaspao).
Vožnja busom je bila kratka ali slatka. Dečki su me nanovo oduševili svojom smirenošću i
spremnošću za nova iskustva. Putem do početka staze se Aron vozio pokraj mene, sjedio, miran, bez ikakvih problema. Put natrag
isti scenarij, jedina razlika je bila što je taj put Zed „sjedio pokraj mene“. Jadan je mislio da mi je možda nakon 4 sata
planinarenja hladno?? Pa se fino razvalio u moje krilo i zaspao kao beba.
Put do vrha je bio jednostavan, uz kratke dijelove jačih strmina. Ukupna šetnja do vrha
je trajala oko 1h i pol. Na vrhu smo se lijepo odmorili, dečki čak proplivali i ohladili u malom bazenu i spremili za put natrag.
Aron: Nekima je šetnja bila teža, nekima lakša. Nama je bila osobito teška jer ne da
smo samo sebe trebali nositi uz uzbrdicu, već smo bili korišteni kao radna snaga, morali smo vuči starije gazde. Kao da to nije
dovoljno, gazdarica je of course bila brža pa ju svako toliko nismo mogli vidjeti… ne možete si zamisliti koliko je to bilo stresno!
Na pameti nam je samo bilo da smo ju izgubili prošli tjedan, pa si nismo mogli to dopustiti opet.
Neki (čitajte: Zed i stariji gazde) su se vukli već putem natrag do mjesta dogovora sa busom za vožnju do Mallnitza, pa smo se nakon
šetnje otišli odmoriti u naše sobe. Zed je jedva zakoračio u sobu i već je spavao. Vrijeme nas je opet razočaralo, lagana kiša se
spustila uz pratnju grmljavine, te onemogućila ikakvu šetnju do večere.
18:30 – Barbecue in Sennenhunde city – ovaj puta su naša tvrda srca ipak popustila, pa su
i dečki dobili nešto meseka pod stol, pozdravili par „newbie-a“ (Berner puppy) koji nam se nisu mogli pridružiti u šetnji i zatim požurili
u sobe, potjerani grmljavinom. Sreća nas je ovaj put pratila, pa smo taman ušli sekundu prije nego što se kiša spustila.
Zed se „teško“ primio zadataka spavanja, pa se protego preko cijelog kreveta u najbolju moguću
pozu dok su se slike i filmići od dana selili na komp. Pa evo i slika ovo duugog dana…
|
 |
 |
 |
 |
 |
 |
|
Petak - 04.07. – Šetnja uz Stappizer See
|
Aron: Ovo jutro je bilo jedno od rijetkih kada je nas gazdarica budila za šetnju… Bio sam strašno umoran jer se cijelu noć
nisam uspio namjestiti za spavanje. Stalno sam se premještao na krevet, sa kreveta, pod stol, na balkon… samo da nađem neko udobno mjesto
za spavanje, ali nikako nisam uspio… dok Zed, ne znam zašto je on bio umoran. On jednostavno uvijek može spavati
|
 |
Nakon doručka smo se uputili do Stappitzer jezera,
naše najdraže staze za šetnju, ali ovaj put smo nastavili malo dalje od samog jezera. Do samog kraja staze ove godine nismo otišli.
Loše vrijeme, umor i premalo vremena nas je na to natjeralo. Vrijeme je cijeli dan bilo promjenjivo, kiša, jaki vjetar i sunce su se
izmjenjivali iz minute u minutu, ali to nas ipak nije spriječilo da uživamo. Šetnjica uz jezero i rijeku je bila jako ugodna, dečki
su jako uživali, nakupali se i istrčali.
|
 |
Uz pauze i ručak, šetnja nam je trajala 4 i pol sata, nakon kojih smo se uputili natrag u Mallnitz,
Sennenhunde City – u kojem se održavao agility za sve koji se žele zabaviti. Bilo je Sennenhunda svih uzrasta – od 2. mjeseca do veterana,
i svi su uživali. Jedino je nama vlasnicima bilo malo mokro od kiše… :lol: Dok sam ja slikala agility, stariji gazde i dečki su se otišli
skloniti od kiše i jakog vjetra. Nakon kratkog odmora, ostatak dana smo proveli sa Sennenhunde prijateljima…
|
Zed: Iskorištavali smo svaki dan što smo više mogli, ali vrijeme nam je brzo prolazilo…
već je došao kraj petka, i sve se brže približavala nedjelja i put natrag doma… zbog toga nismo bili baš sretni jer nam je u Mallnitzu
bilo tako lijepo… :( Čak su i meni davali mali više papice nego inače… :D
|
|
Subota - 05.07. – zadnja šetnja
|
Ove godine za razliku od prošlih nije bila organizirana izložba
već još jedna Sennenhunde šetnja. Iz istog razloga, ove godine nije došlo toliko SS prijatelja iz Europe kao prošle godine, a još manje od
prve godine kada nas je bilo najviše. Ovaj put se okupilo samo ono društvo koje se voli družiti i planinariti.
Zed: Inače je svaki dan bila organizirana neka šetnja-planinarenje. Mojoj gazdarici je jako žao
što smo u ponedjeljak propustili odlazak na visoki vrh, ali je odlučila to nadoknaditi sljedeće godine…
Jutarnja šetnja
U 10h ujutro smo se našli na glavnom trgu u Mallnitzu da odemo u zadnju šetnju, na koju su išli svi, i morali
smo se obući u ovogodišnje majice za zajedničko fotografiranje na kraju šetnje. Opet smo išli na Stappitzer jezero, ali smo ga doživjeli na
potpuno drugačiji način. Prvi puta smo išli pješke na jezero iz Mallnitza. Trebalo nam je sat vremena do jezera na kojem se nismo previše
zadržali, već samo za slikanje. Šetnja je bila koncentrirana na put do jezera, više nego na samo jezero. Uz malo uzbrdica, šetnja je bila
taman lagana za nas umorne od prethodnih dana. Prizori planina i šume koji se mogu vidjeti u šetnji su bili očaravajući… šetnja nam je
ostala u pamćenju kao najdraža.
Navečer je u Tauernsallu, nakon večere bilo organizirano lijepo druženje, ugodna glazba i tombola
na kojoj su si dečki osvojili još malo hrane kao završetak festivala. |
Nedjelja - 06.07. – odlazak kući
|
Bila je to zadnja jutarnja šetnja uz potok, sve smo gledali sa tugom… Zadnji pogledi planina, potoka,
livada… dragog Mallnitza. Zadnji odlazak u Sennenhunde City, zadnji pozdravi sa Entlebucher prijateljima sa kojima smo se svako jutro šetali…
pozdravili smo se sa Mallnitzom do sljedeće godine, sjeli u auto i krenuli doma.
|
 |
| Nacionalni Park Hohe Tauern - Mallnitz |
|
| |
 |
|
Na putu do doma smo svratili do Bleda i Bohinja, gdje smo se nadali
napraviti malu pauzu, prošetati i još malo odgoditi odlazak kući, ali nas je gužva iznenadila. Čovjek na čovjeku… nigdje mjesta za prošetati,
a kamoli parkirati auto. Obišli smo jezera, malo poslikali iz auta i shvatili da je vrijeme vratiti se u realnost i probuditi se iz tog lijepog
sna u Mallnitzu. |
Do sljedeće godine… |
|
|